Citajte pak Sudite

Bratska Sloga, Volume I, Issue 1, 15 May 1899, Page 1

Citajte pak Sudite

Ovako Chicago Sloboda svima nami. javlja. HRVATI U TUDJINI. Nasi jadi i nevolje, koje nas biju u dalekom svietu. Sve to vise rastuci broj iz daleke domovine u tudjinu seleceg se naroda daje nam povoda, da iznesemo pred javnost njekoje misli, koje nas tim malo utjesnim pojavom napunjaju. Nesretni nasi zemljaci dan za danom bjeze sirom svieta u nepoznate krajeve, xnedju tudje ljude, da si prirade svakdanji kruh, jer na rodjenoj grudi ne samo da im se istoga nepriustuju, nego ako ga i imadu otimlje im ga tudjica, otindje im ga se od vlastitih izrodjenih sinova nesretne nase domovine, kojima je sebicnost ugusila u srdcima svako rodoljubivo i covjekoljupivo custvo.—Ovome zlu donekle su krivi i vodje i prvaci tog izmucenog naroda, jer oni nebi smjeli samo u novinskim clancima i u saborskim govorima isticati svoje rodoljublje, svoju veliku ljubav naprama domu i rodu, nego njihova bi duznost morala biti izim pera i rieci, daljubav svoju izkazu i zgodnim cinom, koji bi kadar bio spasiti biedan narod od prietece sjegurne propasti. Ove nase navode ne treba krivo shvacati, te tumaciti ih moguce na takov nacin, kao da mi time hocemo poricati rodoljubivost i pozrtvovnost nasih prvaka i vodja u domovini. Ne, toga mi ne kanimo reci i daleko od svakoga Hrvata takova pomisao, nu svaki uvidjavni covjek priznati ce, da u njihovom radu nema ni zere prakticnosti, da njihov rad za koliko plemenit i pozrtvovan, ipak narodu malo ili bolje rekuc nista koristi. Ujedinjenje, samestalnost i sloboda je vruca zelja svakoga pravoga Hrvata, za to su se i nasi praotci necuvenom hrabroscu borili i svoju krvcu na potoke Ijevali, ali dok se to izvojsti i onaj sretan dan svane, kad cemo viditi nasu raztrganu , dbmovinu ujednijenu, samostalnu i slobodnu proci ce jos koja godinica, a medjutim narod dan za danom materijalno propadajuci doci ce do svoje posvemasnje propasti, te opet nesretan biti i u toj buducoj “ velikoj i slobodnoj ” svojoj domovini. Stoga opravdano je ako velimo, da nevolji nasega naroda donekle su krivi nasi prvaci i vodje u domovini, jer rad njihov ako i prozet rodoljubljem, ipak kod sada obstojecih prilika nedonasa narodu koristi, jer nije praktican, jer nema u sebi onog duha poduzetnosti, kojega osobito americki Hrvati imadu zgodu opazavati kod svojih ovdjesnjih sugradjana. Nama se pricinja kao da vec sada upravo radi tog uviek veceg materijalnog propadanja poceo je medju hrvat- 1 skim narodom malo po malo izcezavati

onaj nekadanji zarki osjecaj rodoljubivosti, da nema vise onog ponosa, kojega je taj narod imao u vremena naseg boravka na nezaboravnoj grudi rodnoga nam zavicaja. Materijalno propadanje hrvatskoga naroda ucinilo je iz tih njekad odlacnih i ponositih ljudih nehajnike, koji se malo ili nimalo ne baziru na politicke odnosaje u svojem domu, a jos manje na pojedine stranke. Politika je gospodski posao—obicno se sada cuje od tog naroda, koji vidi, da mu uza sve politiziran e gospode nema obstanka u rodnom zavicaju, vec da mu se valja prije ili kasnije seliti u tudjinu. A ipak toga nehajstva jedanputa nije bilo opaziti u nasoj domovini. Moguce, da po obicaju lirvatsko me, danas ce vec biti najvecim die lom za boravljene silne one i upravo nadnaravne borbe, sto ih je za doba najgorih i najpogubnijih progona podnasao osobito nas posteni i plemeniti puk u krsnom Primorju. Mi sami sjecamo se jos iz djetinje dobe nase, kada se je po Primorju lovilo i zatvaralo najpostenije ljude, te i danas joste jasan nam je osjecaj straha, sto nas je podilazio, kada se je mile nam nase bliznje kano toboznje zlocince vuklo pred sud. Da—mnogo toga dolazi nam na um, pred nasim ocima redaju se jedna za drugom slike, koje nam jasno predocuju dugotrajnu i odlucnu borbu, sto su ju stariji nasi u Primorju vodili. I danas joste pred ocima imamo onaj od Grobnika do Vinodola sakupijeni narod, vidimo, gdje sada u tudjini nalazeci se starina Niko Polic— tada mlad — poput neustrasiva lava stoji pred zaudarima, koji mu buharom priete, a i gledamo dnhom, kako taj miljenik primorskoga naroda bez ikakve bojazni, rukom vije ponosnu hrvatsku trobojnicu, kriepec svojom neslomivom odvaznosti tezko kusanu i mucenu dusu hrvatskoga Primorca.

Da — sve to i mnogo tomu slicna gledamo mi i sa zgrazanjem pomi sljamo, da tom plemenitom narodu danas prieti pogibelj, koja ako se za dobe neukloni, ta da i propast mu je neizbjeziva. U domovini ide mu zlo i naopako, a ni u tudjini neidemu bolje. Prvaci u domovini neznadu tom narodu pruzi ti pomoci, nesretna vlada nece, a medjutim sirom ciele zemlje, jedni gladni kruha sele se u daleku tudjinu, docim drugi. bliedi dano sjene sgurili se pod svoju strehu i suznimi ocmi gledaju u siroki sviet, pak uzdisu: “ zasto smo stvoreni, kad neimamo ni kruha ?”

Kod takvili zalostnih odnosaja rieci ne valjaju, vec treba djela, treba tom kukavom narodu pruziti prilike, da si u vlastitom domu privredi kruha i da mu ne treba selit se u tudjinu i potucati se od nemila do nedraga. Po nasem mnienju u dalekom nasem domu ima dovoljan broj rodoljubivih imucnika, koji bi imali pruziti sredstva, da se pokupuju zemljista, koja bise mogla naseliti sa onim bezkucnicima, koji bjeze u daleki sviet ili sa onima, koji neimadu dosta tla, da si prirade potrebiti kruh. To

i nista vise bila bi duznost nasih imucnijih rodoljuba, ako u istinu zele spasiti—“ Hrvatsku za Hrvate.” * Mnogome, koji citao bude ove nase redke, a ne zna sto nas je ponukalo na pisanje istih, pricinjati ce ze cudno, da smo proti seobi nasega naroda, iz domovine u nepoznate i tudje krajeve sirokog svieta. Nu na ove i ovima slicnima primjetbama, mi mozemo sa nepobitnimi dokazi svakoga uvjeriti, da spas nasega naroda ne stoji u neprestanoj seobi, da on nece naci srece u tudjini, vec vecega zla i biede, nego i u istoj domovini. Nas je narod od naravi bezazlen i povjerljiv osobito u ohoga, koji ni po jeziku ni po krvi nije njemu srodan, pa stoga u tudjem svietu nasega Hrvata od kojekakovih svabskih i zidovskih va’ralica ocekuju gorka izkustva. Primjerom nam za to sluziti mogu hrvatski izseljenici u Brazil, kojih je na stotine vec poginulo pod ondjesnjim nezdravim podnebljem i napornim radom, kojeg obavljaju poput robova za samu hranu. Drugim nam

primjerom sluziti mogu i oni biednici u Honolulu, koji sada came u ondjesnjim tamnicam ili ako se tog tamnovanja zele riesiti, moraju vec po prije utanacenom ugovoru za tri godine obavljati rad, koji je i “ robskim radom ” odvise blago nazvat. Takovih primje’’a navesti bi mogli na stotine, ali za danas navesti cemo samo jos jedan primjer, kojim cemo ne samo dokazati, data seoba nasega naroda za vecinu nije od koristi, nego zaliboze, da si time upravo nase narodno ime stice u tudjini i mrznje i prezira. Tako prijatelj g. M. A. Ferri dojavio nam je ovih dana iz Nove Zelandije, da ondjesnji nas narod uz svu svoju prirodjenu neumornu mar Ijivost, i trieznost, imiroljubivost, ipak je mrzen i preziran od tamosnjih urodjenika. Ta mrznja i taj prezir vec tako daleko dopriese, da se nasemu covjeku vise neda ne samo prigode, da stogod zasluzi, nego mu pri dolazku nedezvoljavaju ni, da se izkrca i vracaju ga odkud je i dosao. Uzrok pako tome je ono po nami toliko puta napomenuto : vjecito selenje. Kao ovdje u Ameriki, tako i u Novoj Zelandiji, a i po svim ostalim krajevima sirokog svieta nasi Hrvati, ako imadu srece naci zaradnje, s mo casovito proborave t. j. zadrzavaju se toliko vremena, dok si zasluze koliko im dostaje za naplatiti u domovini dugujucu “ stibru,” dok si stecu toliko novca koliko im dostaje za prevoznu putnu kartu, pa tada hrle u rodni zavicaj. Mi ovu odanost i privrzenost rodjenoj svojoj grudi ne osudjujemo i ne smijemo osuditi, ali upravo na taj nacin svaki misaoni covjek priznati mora, da se domovini ne pomaze bas nista, a siromasan narod, da si odmaze samome sebi.

Domovini ne pomazu, jer ti nasi vjecito putujuci zemljaci i onako sav krvavo steceni novae potrose u putne troskove, ili im ga izjede stibra, pa oni ostaju bogci i dok tjelesne sile dozvoljavaju—seliti se moraju neprestance iz domovine u tudjinu i obratno. Cieli dakle zivot napinju se, stradaju i muce, pa na posljedku su siromosi kao i prije, a a od siromaka slabe koristi otaebini nasoj. Osim toga i samim urodjenicima u onim krajevima, gdje nasi zemljaci dolaze za dobitkom i zaradnjom, ne svidja se niti najmanje to njihovo vjecito putovanje, jer nosec zasluzeni novae iz njihovog zavicaja u svoj rodni zavicaj, osiromasuju zemlju i time joj nanasaju stete.

Pojmljiva je stoga ta mrznja i taj prezir, kojega si Hrvati u inozemstvu sticu, a za pravoga rodoljuba na samu pomisao, da bi slavno lirvatsko ime mog o

prezreno biti sirom svieta, mora mu srdce uzplamiti, mozag uzavrieti, te da se to ne sluci duznost je njegova, da sta takova na

svaki nacin predusretne. Iz Nove Zelandije ta neugodna viest o zloj sudbini nasih hrvatskih zemljaka nemilo je kosnula nasa srdca tim vise, sto se bojimo, da se to nebi isto pripetiJo i Hrvatom naseljenim u ovoj zemlji. Nairne i predobro nam je poznata ona nesretna navika nasih americkih Hrvata, koji proborava dvie, tri ili najdulje cetiri godine, pa po tom do pola punim tobolceni srebrnjaka bjeze u stari kraj, da ga ondje izprazne i ouda se ponovno vracaju ovamo, da ga napune. Akoprem takve doseljenike Amerikanac mrkim okom gleda, ipak jos nije poduzelo se proti njima nikakvih strogih mjera, kako se je to u Novoj Zelandiji. Nu ako nije—moglo bi se. I u Novu Zelandiju dolazili su nasi zemljaci i imali prilicne zasluzbe, ali sada je tome konac ucinjen. Narodu ondje rodjenom dodijalo je vec, da ti tudjinci dolaze u njegov dom kao na odiracinu, te je to negodovanje ondjesnjeg naroda potaklo i iste drzavnike, da ozbiljno uzmu u pretres to pitanje nezeljkovanih doseljenika. Napokon je drzavljanom Nove Zelandije data zadovoljstina, jer je njihov sabor stvorio tako stroge zakone, da je sada ne samo onemogucen dolazak novim doseljenicima, nego i onim ondje nalazecim otescan je obstanak. Kod razprave u ondjesnjem sabo ru svi su zastupnici bili jednoga mnienja, da se tom neorestanom dolazku nezeljkovanih doseljenika moze samo na taj nacin stati na put, ako se doticnicima neda u Novoj Zelandiji zaradnje, nego samo u onvm slucaju, da uzivaju drzavljan ska prava i da imaju nakanu stalno se naseliti u tim krajevima. Nas narod prikazat je po pojedinim zastupnicima u vrlo s abom svjetlu, te jedan doslovce je izrekao u svom poduljem govoru sliedeci stavak : “ There is at present great danger of the gum being worked out by the Dalmatian, of whom there were some 3,000 on the fields, and they were coming at the rate of 50 per month. These men were not likely to prove permanent settlers, but were merely birds of passage." Jedan dakle nazvao je nase hrvatske zemljake “ptice selice,” a drugi opet jedan odobravajuc stvoreni zakon zakljucio je svoj govor s riecima “ I had much pleasure in supporting the Bill, as the land was being ruined by the Dalmatian.” Prostor lista nam ne dozvoljava, da navedemo sve one stavke tih govora, koji se protezu na nase Hrvate, nalazece se u Novoj Zelandiji, ali mislimo da ceova dva sama i ovaj u kratko nave leni dosta zaloi stan primjer dovoljan biti, da potakne na razmisljanje nase americke Hrvate. Nairne nije izkljucena mogucnost da bi se i njima moglo to isto dogoditi u ovoj zemlji. Za osujetiti pako takvu neugodnost, a i sramotu, da nas moguce nazivlju “pticam selicam” i “ unesreciteljima zemlje,” trebalo bi da nasi zemljaci dodju do uvidjavnosti i ni caska vise ne sumnjaju o tome, da im mi za njihovo dobro savjetujemo: “ neka se ngradjane i neka prestanu sa tim vjecitim putovanjem udomovinu" Ili treba stalno ostati u rodnom zavicaju i ondjesnji rodoljubi pobrinuti se za bolji obstanak naroda ili pak treba naseliti se u tudjini i sviknuti se na tudje obicaje, postovati tudje uredbe, a svojim se imenom diciti. Samo na takov nacin mozezemo se nadati boljoj buducnosti hrvatskoga naroda i ujedno nadu gojiti, da cemo nasoj djeci ostaviti neoskvrnjeno hrvatsko ime, koli u miloj si otacbeni, toli u tudjini.